Intervju, Antonio Jakić

Činjenicu da Pannonian Challenge podupire u potpunosti urbanu kulturu, dokazuje i natjecanje u B-Boyingu (break danceu) koje se uz natjecanje u ekstremnim sportovima održava već nekoliko godina u sklopu festivala. Ovoga puta porazgovarali smo jednim od natjecatelja, Antoniom Jakićem, kako bismo vas malo bolje upoznali s cijelom break scenom.

Sigurni smo kako mnogi ljubitelji Pannoniana znaju tko si, ali kako bi sebe opisao u tri riječi?
To s tri riječi mi nikada nije išlo (haha). Za sebe mogu reći da sam idealist.

Većina ljudi koja te zna povezuje te s break danceom, od kuda ljubav prema toj vrsti plesa i koliko traje?
Ljubav prema tom plesu traje osam godina, a zaljubio sam se kada sam sa svojih 13 godina došao na prvi jam gdje sam vidio toliko različitiih ljudi koji su brijali na istu stvar. Mir, ljubav i jedinstvo je moto cijele kulture pa mislim da je samim time dovoljno da te povuče u svoje odaje. U takvoj vrsti plesa svaki pojedinac je poseban i odlikuje se svojim individualnim i drukčijim stilom, a baš te razlike unutar kulture se toliko cijene i njeguju te je to ono što me najviše privuklo na prvu.

Tko te učio plesnim tehnikama koje danas posjeduješ?
Plesnim tehnikama sam se učio u Osijeku, a za vrijeme učenja promijenio sam četiri učitelja. Onaj koji mi je prenio tu ljubav bio je pokojni Don Kićone. On mi je bio glavna inspiracija da se uopće počnem baviti time. Nakon što je izgubio dvoranu u kojoj smo trenirali, prijatelj i ja počeli smo trenirati kod Kristijana Žapera, gdje se ta vatra u meni dodatno zapalila. Kristijan je s vremenom odlučio voditi samo stand­up plesove, pa smo se prebacili kod Maria Skendera i na kraju smo otišli u plesnu skupinu Blindovi. Svatko od njih je imao neki svoj vid plesa koji su prenosili na nas, mlade generacije, što je meni osobno dalo mogućnost da steknem objektivnu sliku plesa.

Vjerujem kako si prošao mnoga natjecanja i proputovao mnoge gradove i zemlje, imaš li favorita među destinacijama i čime se najviše ponosiš kada se radi o natjecanjima?
Trenutno među destinacijama moj favorit je Austrija jer su ljudi koji se ovakvom vrstom plesa tamo bave nevjerojatno pozitivni.. Kada se radi o natjecanjima, Najviše se ponosim time što mogu svjedočiti kako dosta brzo napreduje ovaj ples.

Osim što se baviš hip­hopom, plešeš i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, kako si uspio spojiti te dvije stvari?
Što se tiče kazališta zapravo je vrlo jednostavno, u jednoj predstavi bili su im potrebni brejkeri pa sam počeo s time i onda, malo po malo, došao sam i u ostale predstave.

Što za tebe zapravo znači hip­hop kultura i misliš li da u Osijeku ima dovoljno mogućnosti za njen razvitak?
Hip­hop kultura je za mene znanje i djelovanje, a mogućnosti za razvoj uvijek ima. Mali problem je to što ljudi već imaju sliku o tome koja je apsolutno kriva predodžba hip­hopa.

Potrebno nam je samo što više prilika da ljudima približimo kulturu jer zapravo malo njih je upoznato s njom pa čak i dobar dio onih koji se bave time.

Share